[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U trenu kobi okrutne i ljubavi nesuđene,

Naše duše su vječnim bolom izmučene,

Kad ljubav pada na njih, ko na rane otrov,

Oko srdaca obavi se nesalomljiv okov.

 

Što veže nas u čemernoj čami i samoći,

Te tjera teške suze u tvole lijepe  oči,

Al’ svake noći, k’o krvnik nas najgori bije,

Još smo tako mladi, a živjet nam suđeno nije.

 

Dođi jedne noći, poput vampira il’ tata,

I savij svoje bijele ruke oko moga vrata,

Te me opij krvlju k’o vinom iz pehara,

I daj mi svoje tijelo, slađe od nektara.

 

Prokunimo ovaj svijet, nek crvi ga gladni jedu,

Nek ga gadna kuga i smrt do njegova smaka dovedu,

A ti i ja, anđele moj mali, idemo gdje nas Noć vodi,

Daleko od ovog sivog svijeta, uživati u beskrajnoj slobodi.

 

Okov što nas veza, ko nit će tanka pući,

I na svijet izlit ćemo čašu crnog otrova i žući,

A zatim me povedi u tamu, gdje nikad nisam bio,

Kako bi s tobom u Raju prokletih slatku ljubav pio.

 

Tvoje usne, glas i tijelo izliječit će bolne, krvave rane,

Što mi ih zadadoše okov onog svijeta u crne te dane,

Tek sad moje izmučeno srce zna kakav prevrijedan dar ima,

Kad je preplavljeno ljepotom i ljubavnim tvojim uzdasima.

 

Autor Max Corvus Tenebrus

Ja sam poet mraka, ljubavi i smrti, života i Prirode, realnosti i fantazije, šale i depresije. Ja sam ukratko gothic poet.

Website: http://www.facebook.com/max.c.tenebrus

Ova objava ima 6 komentara

  1. Čežnja i žudnja i glad za ljubavlju…to čitam u svim tvojim stihovima.
    Lijepo pišeš Matko!
    Ozdvajam meni osobno prelijep stih :
    “Kako bi s tobom u Raju prokletih slatku ljubav pio.”
    Lijep pozdrav!:)

Odgovori

Subscribe without commenting