[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ustao sam
i znao da dan je drugačiji,
manje sunčan,
manje svjetao…
Čekao si me,nasmješen i vedar,
sa šalicom kave
i jednim pitanjem na usnama…
Sjeli smo u auto
i laganim zaveslajima života
otkrivali djetinjstvo,
mladost,
ljubav…i tebe.
Bio si pun riječi,
spokojan,očišćen od jada,
samo moj u zadnjem danu
tvog putovanja…u beskraj.
Posjetili smo mjesta
koja su ti bila draga,
vozili se cestama,
živjeli dan,
smijali se prošlosti
i darovali si sjećanja.
Želio sam još puno toga
ali nisi više mogao vidjeti
uplakano lice.
Dani najveće tuge sad su prošli

ali ja i dalje živim sa sjećanjem
na trenutke kad sam mogao zagrliti te
i reći ti da te volim…
i ispratiti te
u tamu tišine…

Autor ursus-major

Ova objava ima 6 komentara

  1. Tek kada ostenemo bez roditelja shvatimo koliko smo puno vremena propustili, kako smo im za života premalo sebe posvetili pa kroz stihove pokušavamo nadoknaditi. Lijepo sročeno. Pozdrav…medo…:):):)

Odgovori

Subscribe without commenting