[Ukupno:3    Prosječno:5/5]
 

 

Gledam ti siluetu u kontrasvjetlu okvira prozora

Na kojem sjediš zagledana u nebo.

Oduševljeno mi pričaš o oblacima svoga djetinjstva koji su poprimali oblike.

Oblike kuća,pasa, mačaka, vilenjaka i još svega i svačega i kako se ponekad

Vrate te slike i kao da ih sada gledaš…

A ovi današnji oblaci samo izuzetno i rijetko poprime oblik…

Glas ti postaje ushićen, dok pomičući glavu za boljim pogledom,

Opisuješ mi transformaciju malog,debelog i okruglog u

Slonića velikih ušiju

„znaš onog iz crtića…“

Znam. šapućem i klešem si ovu sliku i ovu emociju u memoriju

Da me uvijek sjeća na trenutke u kojima smo znali postati djeca iznova

I radovati se iskreno oblacima ti a tebi ja ili obrnutim redom.

Ili je to, naprosto, neodvojivo jedno od drugoga.

Autor Chochokpi

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting