[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jablan je gordo podigao ruke
visoko med kristalne oblake
preklinjući svoje hude muke
htio bi zlate razdragane zrake.

Smrzli su njemu isušeni prsti
dok vjetar ih nemilosrdno bije
inje mu prekriva drvene kosti,
a duga i hladna zima se smije.

Usamljen stoji okovan ledom
na brijegu snjegovitom počiva
k’o bijeli obelisk nad gradom
mrzao toplinu Sunca doziva.

Autor Sissi

Ova objava ima 4 komentara

  1. Snažna slika jablanove muke. I mi ko i on čekamo to Sunce posmrznuti. Nemam pojma zašto mi uvijek leti na ‘obeliks’ kad imam izgovorit pravilno ‘obelisk’ lol
    lp Sissi 🙂

  2. Pjero, Smallsrceko, Plavo sunce,

    hvala vam na čitanju i lijepim komentarima što su raznježili moje srce. Svi ste dragi i zlatni.

    VP! 🙂 🙂 🙂
    Pjero, ne brini i meni se jezik plete kod izgovora te riječi.

Odgovori

Subscribe without commenting