[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Svitanje raznosi tinjajući žar
raspirujući ga u užarene ognjeve
poput rojeva podivljalih krijesnica,
a vrele iskre mi spaljuju zjene.
Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove
snivajući i dalje Monetove oblake
dok mi samoća plete zlatne okove.

Vojska titana na obzorju stražari
kao golemi kameni moai Rapa Nuija
skidajući zvijezde s nebesa
nalik vjetru što trga zlaćano lišće s drveća,
a svod posta crna beskrajna rupa svemira.
Moje Oči koje gledaju nebo
htjele bi iscjeljenje izgubljenog vida
povratak svanuća na proplanak
kojeg su davno napustile vile
i još jednom gledati let ždralova.

Posted by Sissi

This article has 6 comments

  1. Ma, lijepo je ovo, mnogo lijepo. Skladno i duboko… Ah, ti ždralovi?! Čovjek ih poželi pogledati u novom danu, a ono svane isto: dan sa komarcima i bukom! Lijep pozdrav od Milenka…

  2. Milenko, hvala ti na tvom divnom komentaru i iznesenim dojmovima. U pravu si kada kažeš da čovjek poželi pobjeći negdje gdje nema buke i biti dio prirode. Ovako smo se sami zatvorili u naše kaveze (stanove ili kuće), buka oko nas, a ždralove možemo vidjeti samo u nekom dokumentarcu na Tv-u.

    Pozdrav i lijep vikend ti želim! 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting