[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bilo jednom na Petrovaradinu

u Novom Sadu,

bilo je i sijalno svjetlo

u sredn noći.

Onda nekako nečujno,tiho

potonuh u sumrak

i osjetih toplinu mraka

osjetih vjetar i grad,

vazuh i miris

davno zaboravljenog mora.

A Dunav,

kako samo on ume,

tekao je kao život

i talasao,

gubio se,

nestajao

čulno,

osjetim neki strah

jer ne znam gdje izmiče

i zašto teče?

Uvjek se vratim Petrovaradinu

jer me zove i čeka,

kao mati što grli djete,

grli i ljubi.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting