[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
U ljetnim večerima i u kasnim satima
u mome gradu gdje rokeri buče,
gdje se ne spava niti na otvorenim vratima
jer sparina vlada i glazba u bubnjiće tuče,

budim se lakše nego zorama rosnim,
sretna što se mogu malo rashladiti,
sjećam se nas u danima prkosnim
kada smo pokušavali pjesmama graditi,

rukama milovati i očima sanjati.
Još i danas nismo odustali
ljubiti čovjeka i pravdu ganjati,
niti smo pjevati posustali.

Nikada tako kao danas ljudi ne ratovaše,
nikada ne bijaše toliko tužnih vijesti
i nikada se mladi tako ne obradovaše
što smiju pjevati i sve drugačije sresti

jer kao da oni još više čeznu za mirom
koji postaje sve dragocjeniji,
ali sve rjeđe se rese svadbenim pirom,
nekako za Boga su sve lijeniji.

Religije se namnožiše, u svemu se nađu,
svemu se olako daruje povjerenje,
a ljudi sve teže do Boga zađu
i pjesme sve češće prikazuju otuđenje.

Odavno Riječ je tijelom postala,
Bog je po zemlji hodio,
a nama psovka u srcima ostala.
No, zato se baš i rodio,

da nas od toga jada izvuče.
Trebam Te, Isuse, kao nikada
jer novi rokeri samo buče,
a ne znaju kako se pjesma sklada.
‎utorak, ‎27. ‎lipnja ‎2017. 23:58:22

Odgovori

Subscribe without commenting