[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nedostaje mi jesen, a tek je vrelo ljeto; nedostaju mi sve te divne boje

prolaznosti i krhkosti, svi ti bogati zalasci sunca u krošnjama drveća,

sva ta tama i sivilo nebeskih oblaka. Užasno mi nedostaje jesen!

Promenade u kojima su kapi isplakanih suza s nebeskih svodova

razbistrile vidike i putove i utrle srednji put prema nostalgiji,

put prema osjećajima, nedostaju mi.

Sav taj govor kapljica kiše, sva ta melodija padajućih bisera

razasutih stazama, nedostaju mi.

Uspavanka kiše i meki jastuk magle, krepak su san u trudna poslijepodneva.

 

Snovi se razbistruju i ostvaruju u jesen; i najluđe fantazije pronađu

svoj vlastiti put, svoju vlastitu slobodu.

Duša propeta sluzavim granama drveća, skuplja kao paučine snagu

gledajući u nebo, iznad neba, iznad svih tih nebesa.

Iz zgaženih travčica, kotrljaju se i skaču kao žabe rosne kapljice suza.

Duša pronalazi svijetlo, duša pronalazi svjetlo svjetala, plamen vječitog mira

u bjednu jesen. Užasno mi nedostaje jesen, uspavanke kiše, promenade

i krhkost prirode pod napudranom perikom.

Tek je vrelo ljeto, a nedostaje mi jesen, sve te divne boje, svi ti zalasci sunca

u krošnjama drveća, sva ta golotinja istine.

Odgovori

Subscribe without commenting