[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Boljelo je do dna duše,

mislila sam da sam izgubila sve,

a još dugo grijeha ne nađoh gdje puše.

Bilo mi je bolno, bilo mi je žao, ali ne i kajanje.

 

Što više sam željela još poginuti,

s ostatkom neke zaboravljene religije

jer što mi vrijedi život dalje porinuti

kad sam prokleta do kosti i do moždine.

 

Zgarište sam ostavila,

gonjena sam bila Riječju, Pravdom

jer sam uvijek imala za svakog stvora blagoslov.

Molila sam da se slučaj moj pregleda

jer ne može biti da su navalili gardom,

a da nikad nisu rekli niti jedan protuslov.

 

Upitah se tristo puta,

al’ ne nađoh objašnjenja

čemu služi strogost kruta

koja gleda samo svoja htijenja.

 

Dugo mi je trebalo da shvatim

da to puka mržnja stoluje na Tronu.

Sebičnost i glupost dade mi da patim,

uništi sve oko sebe, sjekirom je lupala po Zvonu.

 

Tada se probudih,

vidjeh da je sve to bio samo san.

Noćne more, demoni i glad.

Ne bijaše ljudi grubih,

svijet je bio mjerilima opasan,

zidine mu gore, a u meni sklad.

21.01.2017.

 

Odgovori

Subscribe without commenting