[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Noćas dođoše zaboravljeni anđeli
da me podsjete na život prije života,
da srce probodeno na njihovoj strijeli
opet oćuti beskraj ljepota

što ih je nosilo u svome poganstvu
kada se Boga moglo samo naslutiti
kao svjetlo sunca u noćnom prostranstvu,
kad se u zvijezde morao pogled uputiti

da bi se saznalo zbog čega su sjajne
i zašto noću ljubav ne spava,
i gdje se pronalazi ključ one tajne
koja se s Mjeseca isparava;

i do kada će trajati ta nesnosna potraga
koja i dušu sve jače kinji
iako čitav svijet šapuće: “Draga!”,
iako ljube se galebi sinji,

mjesec i zemlja, zemlja i more,
more i sol, svjetlo i tama.
I svi ne spavaju jer čekaju zore,
a duša je ipak nekako sama.

O, kako bilo je slatko tajanstvo,
kao melem na rani sve veće gorčine
što ju je stvaralo to poganstvo
od kojega dođu sve češće mučnine

dok tajna se sporo, sporo otkrivala.
Ni ‘mala smrt’ ne bijaše pomoć,
ona je dušu samo okivala,
poticala čežnju koja se rodi u ponoć

kao tiha i uporna, slaba drhtavica
i kao nemoćne kapljice suza.
Tek kad je veo razotkrila nevjerica,
srce se konačno oslobodilo uza

jer usred svečana, bijela dana
spusti se mrak na umorne kapke,
a noć ostade samo stara rana.
Životna čežnja su čvrste stapke

na kojima rađa se Mlado Sunce s visina
da obasja tamne i smrtne sjene.
Ljubav je Boga ta tajna svih tmina,
samo ona ne spava i nikad ne vene.
‎nedjelja, ‎3. ‎rujna ‎2017. 04:30:29

Ova objava ima 2 komentara

  1. Lijepo… Mnogo lijepo. Duša se ushićuje Božanskim! A opet, u visinama Čovjek, u Čovjeku vjera. Svidjelo mi se naročito: “i gdje se pronalazi ključ one tajne / koja se s Mjeseca isparava”. Hvala na pjesmi.

Odgovori

Subscribe without commenting