[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Moj zavičaj ćutke kopni, u blago Junsko veče.
Pod oknom koraci spori, niz senku dola se liju;
trepće lampion što gori, tišina ulicom teče…
Ni ptice više ne lete, pod krošnjama jutro sniju.

Oči vrh plavog lišća, ka mesecu nemilo plove,
k’o stare šumske sove, u dalji vagon huče,
grobna je atmosfera, a mene čežnja zove,
— za koga ti srce vrelo u mlakoj noći tuče?

Dal’ čuješ bezvodno more, dok miluje krhka lišća,
u vetru daleke pute, zov sputanim koracima?;
dok plamena ugasle kapi, još miluju tužna lica,
dok nade uzalud gore, u dubokim oblacima….

Autor Simic_Petar

Ova objava ima 1 komentar

  1. Jako lepi stihovi…

    “Oči vrh plavog lišća, ka mesecu nemilo plove,
    k’o stare šumske sove, u dalji vagon huče,
    grobna je atmosfera, a mene čežnja zove,
    — za koga ti srce vrelo u mlakoj noći tuče?”

Odgovori

Subscribe without commenting