[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kako mi nedostaju njene oči,
Plave kao modro prostranstvo
Doline našeg djetinjstva.
U njima su bili i smijeh i radost i sreća
I strah od ljubavi koji smo skupa prevladali
I bol našeg nenadanog rastanka.O, kako mi nedostaju njene oči.
Danima sebe gledam kako se ogledam u njima,
A načas kad se sklope
I onda ponovno ugledam sebe
U njima bljesne sjaj,
Meni dobro znan,
Sjaj koji odaje želju za poljupcem.

O,zar više nikada neću ljubiti njene oči,
Plave i žive kad su sretne ,
Ni usne nježne što podrhtavaju,
Meke kad su na mojima.

O, zar više nikada neću vidjeti njene oči,
Ni smijeh, ni radost, ni sreću,
Zar su ostale samo sjene smrti
Utisnute na njenim vječno spuštenim kapcima,
Na njenim kapcima
I na mom srcu.

Ne,
Ne prihvaćam istinu.
Ja uvijek ljubit ću njene oči
I svijet gledati kroz suze u mojima,
Jer oči joj stanuju u mom srcu
i ma kako daleko otišao uvijek sam s njima.

Autor Grubišić Zoran

Rođen sam 1968.g. u Derventi,BIH, gdje sam živio do rata.U ratu mi je poginuo otac ,a ja sam došao u Zagreb gdje i danas živim.Oženjen sam i imam troje djece.2oo1. g. objavio sam zbirku pjesama ˝Ispod oblaka˝.

Odgovori

Subscribe without commenting