[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Nema mjesta ni klime na svijetu u kojima se skokuni nisu prilagodili životu člankonožaca koji jedu mikroorganizme što se, kada ih skokuni ne bi pojeli, pretvore u humus na sibirskoj stepi ili u australskoj pustinji. Zovu se skokuni jer preskaču do sto puta veću udaljenost nego što je veličina njihovog tijela, a sa tim skokom od dvadesetak centimetara mogu pobjeći tek strigama ili lažištipavcima, ali nikako ne i meni. Ja bih pričvstio nit za kamen i skakao na njih sa 6000 metara.

Na Himalaji hrane ima na svakome skoku, ali kada sam sa strme stijene, jednoga vjetrovitog poslijepodneva, skočio na skokuna, on od mene skočio što je dalje mogao, a vjetar ga je podigao. Sa svojih osam očiju vidio sam kako ga nosi na sami Everst i poželio se popeti gore.

Suri orlovi su vrebali svoj plijen, snježni leopardi su lovili divokoze dok su malo niže vukovi tragali za njihovim strvinama u snijegu, a ja sam na vrhu hranidbenog lanca i mene nitko nije napadao, ali riskirao sam i popeo se na Mount Everest.

Sada sam i na vrhu svijeta. Iznad mene samo indijske guske, u jatu oblika slova v, nadlijeću Everest. Monsuni mi donose skokune. Nikada u životu nisam morao plesti mrežu kao običan pauk, a sada više ne trebam niti niti.

Posted by Hec420

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting