[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

BEZBRIZNOST sarenih leptira
izmice s dlanova djetinjstva
uporno je nase zaustavljanje na padinama
s kojih vidimo ocinske kamene krovove.

Nase srce u zilama Velebita kuca
desilo se, znala sam da ce se desiti
susret kao ljubav, kao izbavljenje;
dzelatima smo oprostile sva smaknuca
prosla, sadasnja i – buduca…
Svakom se proljecu radujemo s tratincicama.

Jesu li njene ruke uistinu nevinije
ili je tvoja velikodusnot Krka bajkovita?
Odgovor kao oporuku upisi
u krvotok maslina i kantilene skoljaka.

Druzenje s tobom je vrutak nepresusni.
U hrabrost, odjednom sva sam prerasla,
kao i ti, kroz ponore uspravno hodam
kao krijesnice nase oci blistaju…

Na

Na dlanovima mi nudis njeznost krhotina.
Rasula si bezazlenot bijele jagnjadi
po cvjetnim tratinama poezije.
Bezbroj buketa na grobove sam odnijela,
a nisu njene ruke nevinije od tvojih.

Poistovjetila si velikodusnost s darivanjem
a ljubav s poezijom;
uz maslinike puckoskolac koraca
i razgovara s uciteljem, uciteljem najdrazim.

Sutra cu se rukovati u brdima
s medvjedima, s vukovima,
u sikari cu se sprijateljiti sa svim zvijerima…

Sape su zvjerinje od njenih ruku nevinije.

“Rijeka bez povratka”



















This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting