[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Ništa se ovdje nije dogodilo nikada. Ništa se i neće dogoditi. Tlapnje poput riječi izviru iz blata i kvare ovo malog čistog zraka u tihoj, nevidljivoj noći.

Ništa se neće pokazati, ništa promiijeniti ni začeti, svjedoci su tome svi prazni i bezlični parkovi, lišće i pljesnivi  grobovi nečega što se tobož zvalo životom.

Ta težnja formi, začeta u prvim obredima, ta uporna nastojanja da se nešto priskrbi, i preživi, što to uopće vrijedi i čemu sve to vodi.

Ništa se nikada neće obznaniti ni sagledati, sve će počinuti u mirnom nemiru nedovršenog posla.

Umrijeti mlad, dok je miris još uvijek miris, dok koraci još vode prema nekom cilju, zar to nije varka koja ima neko budalasto povjerenje u horizonte plavetnila, gdje smo trebali otputovati prije ičega što se ikada pojavilo.

I to duboko ništa, s nešto više bola, patnje i kajanja, zar to nije još ono jedino što je preostalo od ovog nesmotrenog izričaja, kad smo se oteli moru i zemlji, kao napukla kost koja se zaželjela stvarnosti.

Samo noć zna gdje se krije prapočetak, samo ga zora donosi zavijenog u prah i pepeo, mrtvog i nerođenog, bez ijedne zrake sunca, bez ijednog lažnog podneva, bez ičeg smislenog i ponesenog bar u onom prvom maestralu koji se pojavljuje na pustima ulicama nečega zvanog danas ili sutra.

Kao neka sablasna priča koja još uvijek lebdi između nas i neke neposredne stvarnosti.

Posted by drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting