[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Samoća, ta bolest koja izjeda do kosti,

ubija život u mene, bez milosti,

obavila se čvrsto oko srca moga,

kao zmija otrovnica oko plijena svoga!

Gladnim očima, proždire svaku nadu,

polako opsjeda i moju dušu mladu,

pogledom punim beskrajne tuge,

obrisa sve svijetle staze duge.

Kao napušteno siroče kraj puta,

pratim sjenu koja nekud luta,

veliko ništa predamnom stoji,

a za mnom se vuku mrtvi snovi moji…

Bolno je kad odlučis naprijed ići,

a već znaš da nigdje nećeš stići,

znaš da te čekaju Tantalove muke,

i da te neće zagrliti ničije ruke…

Vjerovao sam u dugu posle kiše,

a sad ni u šta ne vjerujem više.

Lažu kada kažu da proći će sve,

osim mojih godina, vrijeme stalo je,

za mene više nema lijeka znam,

sam sam živio i umrijeću sam!

Posted by Ivanica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting