[Ukupno:1    Prosječno:4/5]

U kaosu misli i osjećaja,

izgubljena pred velikom

tajnom zvanom život,

iskusim ponekad tren

u kom sve bude mir.

Osjetim da konce sudbine

Gospod vuče onako

kako je potrebno

za svakog od nas.

Osjetim da unatoč svemu,

nemoć koja me prati

tek je svijest istine

o malenosti čovjeka

u okrilju beskraja

vremena i prostora

što nas okružuje.

I da nije loše ni zlo

znati da ne možeš sam

sve konce svoje

u smislenu cjelinu povezati.

Tkanje sveobuhvatnosti

ljudskih sudbina,

u slici povijesti

na razne načine povezanih,

nepotpuno bi bilo bez Njega.

Samo onaj tko shvaća

da “nismo sami u svemiru”,

može svoje dane proživjeti

s osmijehom na licu

i u najteže doba,

može uvijek naći trak svjetla

u mračnoj kaljuži

ljudskog ponašanja

i međuljudskih odnosa,

što i jest ono što tvori

sve što jesmo i imamo,

sve što nam se događa

i sve o čemu sanjamo.

 

 

 

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting