[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moje rastrgano srce

u tišini plače bez suza.

Ne više zbog nevoljenosti.

Sada boli jer su riječi

tako grube i osuđujuće,

jer me drago biće prikazalo

u lošem svjetlu,

jer me iznevjerio

kako nitko nikad nije.

I nije do toga

što tko misli i priča.

Naprosto ne shvaćam

kako on može

reći sve što je rekao

i ponijeti se kako se ponio.

I dalje ne shvaća

koliko me time povrijedio,

a tvrdi da je osjećajan i nježan.

Ne mogu shvatiti

da mu nije stalo do mene,

a tvrdio je da je prijatelj.

Ne shvaćam.

 

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 7 comments

  1. nisi JOŠ sposobna shvatiti…ali budeš. Još uvijek ti srce ne dopušta da razum prevlada.
    Imaš preveliko srce i previše ljubavi (što je divno za sve oko tebe ali ne i za tebe).
    Lijep pozdrav 🙂

    • Zeznulo me ovo moje svojeglavo srce. Šta ću?! Mogu samo biti strpljiva sa samom sobom, dok se ne pomirim s time da sam pogriješila i dok tu pogrešku ne prebolim.
      Pozdrav
      🙂

  2. Drago Sunašce, slažem se sa svim komentarima i potpisujem ih. Znaš onu izreku “čovjek je čovjeku vuk”, a on je vuk u ovoj priči i ništa me ne može iznenaditi (“ništa mi ljudsko nije strano”).
    Lp i zagrljaj ti šaljem! 🙂

  3. Eh, da… Što reći?!
    Dobro je da postojite vi pjesnici tu na portalu. Jest da mi je portal postao kao ordinacija psihologa ili psihijatra, ali bolje psiholog tj. psihijatre ne mogu zamislit. Zahvalna sam vam svima.
    Pozdrav.
    🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting