[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad svaki udisaj boli,
kad bol,
kao gladan vuk, otkida dio po dio misli,
osjećaja..dio po dio duše,
imaju li osmjesi tada smisla
i čemu služe?
Zavaravanju drugih ili nas samih?
Kad svaki treptaj oka
priječi suzu da poteče,
kad tuga kao smrt ulazi u srce,
u svaki i najmanji njegov dio,
imaju li sitne radosti tada smisla?
Ne bole li tada nečiji dodiri još više?
Ne peku li tada nečije nježnosti još jače?
Gradim zidove oko svoje duše.
Visoke.
Neprobojne.
Kažnjavam sebe za tuđi grijeh.
Plačem tuđe suze za svoju tugu.
Ni prvi
ni posljednji put…

Autor shadea

Ova objava ima 18 komentara

  1. Gradim zidove oko svoje duše.
    Visoke.
    Neprobojne.

    Samo želiš da su neprobojni. A onda sama otvoriš vrata grada. Lijepa ljubavna, prepuna osjećaja koji bezglasno vrišti. Još jedno nadahnuto ostvarenje. Veliki pozdrav draga Shadea.

  2. Gradim zidove oko svoje duše.
    Visoke.
    Neprobojne.
    Kažnjavam sebe za tuđi grijeh.
    Plačem tuđe suze za svoju tugu.
    Ni prvi
    ni posljednji put…

    tužno….toliko od mene, nema snijega, ni grtalica, ni lopata, ni soli samo ova pjesma puna tuge
    noć draga shadea
    sfd

  3. Svi gradimo takve neprobojne zidove….ova tvoja pjesma me samo podsjetila, da je moj zid krhkiji nego sto mislim…stvarno me dotaknula….iskrena I njezna..al u njoj se krije olujno jugo..

Odgovori

Subscribe without commenting