[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ravnicom našom vjetrovi zapuhali,

miris zime s njima dolazi,

otpalo lišće zrakom vijori,

u moje srce tuga ulazi.

 

Uskoro će bijeli snjegovi,

opustjela polja prekriti,

zaspat će selo u njemu šorovi,

budit će ih tvoji svatovi.

 

Ej sudbino što mi namijeni,

moram sam zimu prezimiti,

a ti noću drugog grijati,

drugi tvoje tijelo ljubiti.

 

Ja te mogu samo sanjati,

u birtiji noći čekati,

pijan zorom kući stizati,

uplakanu majku tješiti.

 

Ali neka, doć će proljeće,

oživjet će polja i selo,

neko drugo oko dražesno,

pogledat će mene veselo.

 

Iz mog srca tuga nestat će,

u njega se ljubav vratiti,

moja majka bit će vesela,

na jesen će snahu dobiti.

 

Zapuhat će drugi vjetrovi,

obasjat će sunce i moj dom,

kućom mojom smijeh se oriti,

a dvorištem djeca skakati.

Autor Hugo1

Odgovori

Subscribe without commenting