[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Od noći usnio si pobjeći vukući za sobom nesanice; obazireš se žureći ulicama zagušenim sjenama, ramenima sliježeš lažući o sebi nevideća lica i govoriš strahote načinom kojim se izvodi tuga;
nisi smio uljepšavati te prizore, nisko je koliko ljepota moćna bude u noćima stvarnim – taj zid samo širi se ko uplašen pogled;
i sada pronalazim lice tvoje u svome odrazu,
svako je oprezan sa takvim prijateljem.

Otpočetka nismo pronalazili mogućnosti, izašli smo na put kojeg dotad bilo nije, bili smo odmah slobodni podražavajući tek postojanje
budili se umorni od hodanja, budni nestajali.

Skupa smo zbog razgovora. Nismo ni tražili objašnjenja vatre zraka vode; zamišljali smo misli i one nas.

Ništa ne postoji, dižemo ruku koje nema pozdravljajući samu ideju zajedničku sliku čujemo li tlo koje zove ili dovoljno je to što šume upravo bujaju ipak prebrzo

mašti koja ne smije pozdrav dati, nahrupiće voda, za nju strahujemo da je konačna istina bolna kao život koji uporno ne da nam snage

da je ugledamo

Autor pechko

Odgovori

Subscribe without commenting