[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Ovdje postoji cijeli jedan nevidljivi diskurs o kojem nitko ne govori, niti za njega mari. Nikoga ne uzbuđuje, ne dira, i to mu daje za pravo da zbori što ga je volja.

Ako ga nije volja neće govoriti, sve će gledati kao stranac sa strane. Tek tu i tamo provire njegovi prsti, odlete neke riječi, sasvim slučajno i nenadano i postanu dio onog diskursa javnog. Još uvijek neslužbenog i privremenog, ali sasvim dovoljno intimnog i privatnog. Diskurs Nevidljivi nije sasvim nevidljiv, možda zato što piše se po noći, ili u kasno poslijepodne. Pro-ljetno. Kada dolazi mir, kada se sunce priprema na odlazak, i kada psi traže nešto davno izgubljeno. Daleko je taj govor od životinja, iako može govoriti i o njima, ta daljina im je bliska, jer na ništa ne obvezuje. Pale se prva svjetla, pjesnici odlažu olovke i bacaju papire, grad tutnji svoj potmuli ritam. Misli postaju neprozirne, valjaju se iza brda kao nanosi prašine.

Nije sve ni u riječima, njih je ionako previše. Jer opisuju svijet, a svijeta ima i nema. Možda i previše, možda i premalo za onoga koji pati od neke tamo fobije. Jer taj govor koji se stalno ispisuje može spasiti samo kiša koja sipi umorno i jednolično. Tek ona smiruje i ono što zovu proturječjem; ispunjava nesklade, prazne slike, skladišta zamrlih privida. U kutu ostavlja hranu i vodu za ptice, odlazi nesmotrena.

Zrak miriše, puževi izlaze iz zemlje, ptice dobacuju dvosmislice, vjetar se odmara na dnu palube.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Subscribe without commenting