[Ukupno:4    Prosječno:5/5]
Postoji nešto iza riječi, suludo i teško, vrelo i hladno, opojno, nešto što udara u samu njihovu bit, ritam koji pokazuje kuda treba hodati, gdje skrenuti i kako se zaustaviti na putovima bez znakova

Bez ičeg suvišnog, bez otpora i s glasom tuđim, opasnim i dubokim mirom koji bira prečice i onda izranja iz zemlje, u nekom starom zapuštenom vinogradu, do kojeg više nitko ne može doći

Tako riječi žive, njihova je domovina teška milijun godina, ne da se primaknuti vodi i smočiti bijelo protkana jedra, pa tako ploviti uskim kanjonima podzemnih rijeka

Neka se ponavljaju stoput izrečeni glasovi i svaka otajstvena čuda, neka se pretoče u slike  dosadnog jutra i misliti, misliti, bez misli, i vratiti se onoj pukotini sna, koja se ne da razotkriti ni samoj sirotoj sebi. Živjeti u snu, bivati u njegovoj postelji, u zagrljaju mraka, u samim oblicima njegovih dvorišta

Tako riječi postaju suvišne, tako se gomilaju kovanice i sintagme, svjetla i sjene, teorije velikih i malih iracionalnih brojeva, formule koje ne trebaju zvukove, čista logika naše drage i bliske pustoši svemira

Od tih zvukova nastaju slova, od slova prave tračnice i sve to zajedno plovi do govora koji mora biti sasvim jasan i razgovijetan, a to je ono teško, najteže, krasti riječima njihovu nadahnutu ludost

Riječi bježe, srame se pustih naklapanja, ukopavaju u sam kamen i miriše njihov ritam kao udarac svakog suvišnog sloga, kao hrpa papira na tajnom odlagalištu opasnog otpada

Dakle, cijelo vrijeme se pretvaramo da čujemo, i ono što se ne da čuti, sve ono suvišno, sve što jutro čini gorim od samog čovjeka, od mnogo čovjeka, od nikad nikog viđenog sustava i oblika koji su toliko teški da u njih više nitko ne može vjerovati

Već je podne, a riječi dolaze i umiruju se, i misli postaju debele i tvrde, i nešto vuče kraju, neka ljepota koja zavodi samu sebe i tako se otuđila od svoje blijede topline, koja se boji vremena, koje će kadtad doći i uzeti zadnji kamen starog oronulog mlina

Samo slike, i zrak, mogao bih tako hodati satima, sve do prvog parkirališta i tu, negdje u sjeni stabla kojega su zaboravili posjeći, zagrliti jezik koji je postao suvišan, i misliti, misliti, bez misli, tražiti uzalud njegovo značenje, njegovu gramatiku koja otkriva nasmrt bolesnu raskoš božićnog drvoreda.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting