[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ostavi mi trak svoje mirisne kose
bespuća od svile izvezene vjetrom
sve parane milje razapetim jedrom
i putove bose što sreću donose.

Prepusti jastuke od čipaka finih
sa sedefnom puti i aromom sebe
prosto u sumračju da srce nazebe
pored tijela divnih, nekih žena, inih.

Kolosal, patenu ili nešto slično
možda slatku malu kutiju za šminku
često te vješto pretvarala u klinku
kako bi i lično volio te vično.

Ostavi bar nešto, ostavi da liječi
sklupčane nijanse prokazanih rima
slovo je dijete, u milosti te prima
kadro je poteći kroz bujicu riječi.

Daire i bakin mali avan s tučkom
potrošeni đemper avangardnih dana
o pronađi to nešto, lišavaj me rana
ožiganih prućkom, ugasi fijučkom.

Ostavi mi miris svojih nagih bedra
užagrenu čežnju rasplamsalu iskrom
ne diraj poeme, ostavljaj me istom
tuga to je vedra tvojih toplih njedra.

Autor Robert Zemljić

Nemam šta reći o sebi, osim kako rekoše jedan pjesnik “Sa sudbom se natežem, onako zagrljen, ko dve pijane lude”

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting