[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Uranio je žuti medaljon i isijava bijes
pred akšam treptim i iskonski hvata me strah
jer, iako svijetao, u meni svaku gasi krijes
mjesecu bih da se klanjam, ali Bog ne prašta takav duše krah

Nebo,sad već odviš’ crno
u svaku poru utabalo tmine
od straha bol je već utrn’o
i drhtaj se stapa sa smradom suza i sline

Trozubac ispod očnih kapaka i u ustima
pomiješa maestralno i iskrivi sjećanja
ali ukaza se suton i učini ih pustima
noć odleti veličanstvenim krilima kao od kajanja

Ipak znam, doći će takva opet
maka neće vrijedit’ ispovijest ova
na bezdano nebo, s lakoćom će se propet
a ja ću je uzaludno sjeći, ko stabalce korova.

Autor arenas00

Živim u Bihaću, BiH.

Odgovori

Subscribe without commenting