[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Odavno već, ponoć, prošla je,
navila sam sat… u šest treba ustati,
a san nikako da me uhvati.
Okrećem se i prevrćem,
rastresam jastuk,
mijenjam mjesto glavi i nogama
prebacujem ih preko jorgana…
ništa… sve badava…

Recitujem pjesmice…
zamišljam oblake i ptice,
potočiće i vodenice,
na pašnjacima ovčice…
Počnjem ih brojati…. prvo bijele…
pa crne… pa crno-bijele…
sabirem ih i množim
u novčiće pretvaram,
griješim… pa ispravljam…
dijelim ih na potrebe,
na želje i snove,
na lude prohtjeve…
do jutra ništa nije ostalo
sem tamnih podočnjaka
i u dnevnici minus dva sata.

 

Autor merimasmolic

Ova objava ima 11 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting