[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sanjiva udobna svitanja

dok jos mislis da sve ce biti

po tvome,

ustreptale zjenice

pod zaigranim kapcima,

mladost bez pardona,

i zvuk podnevnog zvona

za kraj nastave,

rijeke nadanja niz stepenice jure

kroz hodnike gimnazije,

u jedan se veliki kikot sastave,

bat sretnog kordona

osmijeha i poezije.

Ruke se k’o grane ukrstile,

zaljubljene se rijeci

niz usne kotrljaju k’o kristali,

moj si, svijete,

sapucu jedre usne,

ma k’o da sprijeci

da postanemo kraljevi planete,

sve nam je tako pod nogama,

jutro, i sumrak, noc i dan,

i svaki korak k’o pahulja lak,

kilometri u nogama otplesani

a malo predjenih,

dovoljno tek za san.

Eh.

I onda nevrijeme, i onda budjenje,

i onda – a moglo je bolje,

ruke od zemlje, usne od kamena,

bol se mnozi k’o umorna jutra,

stvarnost prodrmala ramena,

i svega ima, samo ne volje,

kad bismo jos samo jednom umjeli,

skripi dusom tuga k’o kreda na tabli

kojom smo ispisivali nase petice,

pukla nepravda posred nasih uozbiljenih lica,

kikot zanijemio u cutanja,

pocijepane skice onoga sto smo htjeli,

poneki korak lijevo il’ desno,

svrljanja, lutanja,

posustajanja,

kompromis kao pristojna rijec,

kad vec jace nismo smjeli,

al’ hej, ja pristojna odavno nisam i

i ja to zovem –  odustajanja…

Posted by una

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting