[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moja ura…

moje tijelo…

sve govori…

Primako se, ko svijeće stijenka

tinja, pomalo gasne u zaborav…

 

Ko na nekoj nepoznatoj dolini,

gdje potok brzinom žubori,

na kraju ubrza, izgubi se,

u ponor ga crna zemlja upila…

 

Izniknut će na tom mjestu,

nova travka i vinut se u zrak,

ubrat će je lijepa vila

rascvjetat će u novi cvat.

 

Ljubit ću i voljet bližnjeg,

sve dok moja svijeća još tinja

i ne zgasne do novog cvijeta,

u potpuni zaborav…

Autor Giovanni

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting