[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Sve vidim. sve znam i osjećam. Ali, opet,u istom trenutku, ništa ne vidim, ništa  ne znam i ništa ne osjećam. I odjednom sam svačiji i sam sa samim sobom. I ne trebam ni riječi ni zraka, sve je nekako preblizu, gotovo dio mene. Ako ostanem miran, na samoj površini, možda me dotakne lagani zanos nečega poput spoznaje, ako odem duboko, sigurno ću zalutati labirintima misli. U početku sam nešto i htio, ali ovo kolebanje, kažu, ima mudrosti, ne zalijeće se u tvrde zidove, ne srlja u propast. Stoji na zidu neke oronule kuće i promatra svijet. I opet na taj površan način. Kao prolaznik koji gleda zamrznutu sliku stvarnosti. Ali, sve se to i dalje kotrlja,  nema ljepote ni jakih riječi, ni misli dubokih, rijetkih. Nitko se neće ni osvrnuti, niti kada lijepe žene prolaze kroz grad. Jer prolaze, odlaze i nestaju. Praznina u toj pustoj gomili i nije neka nova ideja, ali sada kada putujem nostalgijom, čini mi se bilo je tih neuglednih širokih kantuna i zidina, i sve je bilo nekako neuredno i sporo. Miješali su se svi božji i zemaljski mirisi i činili taj osjećaj izobilja. Čega? Ničega. Jednostavno je bilo tako kako je bilo. Ni smrt nije bila tako teška, uz lijepe pogrebne pjesme, zvona i običaje. I sve je bilo povezano s nečim  što je sada teško i zamisliti, a kamoli osjetiti i dotaknuti.

Sve je to nekako preblizu i predaleko, a nove riječi vode u nove besmislene ponore. Ali, što na kraju u s tim ponorima, što ako se i oni pretvore u prazne i besmislene riječi.

Posted by drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting