[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
mrzim, kada za tobom tragam u krhotinama

svugdje prije nego ovdje

i kada si sav, takav nekakav, nikakav

 

i mrzim kada su svi puni

osim nas

i kada gledam lijepu ljubav i smijem se

a ti se smiješ samnom

 

i znamo

znamo samo otić,

zamaskirati svijet zavejan boli

samo bol

i mi

pa bijeg,

to nam ide, kao vrijeme,

zeleno i bijelo od zvukova

 

a kad se sredim, nekakva

i mislim “ovaj puta svoja,

nema te

i mogu s tim”..

pa opet

 

osjećam te sa svakim izdahom

nenadano, mučno i sablasno

težak si, na mojim plućima

pritisak u ovom krhkom tijelu

 

ti

bezbrižan

mrzim kada tragam za tobom u krhotinama

jučer, danas i sutra

 

tako sam budna,

u ovim mjenama

promijenjiva kao mjesec

onaj istančano podložan oseci

 

vapim u kolotečini izmjene svjetla i sjene

i onih naših nekada

dok ti čamiš

u nepostojanom “mi”

Autor Hilaire

Ova objava ima 5 komentara

    • tripica, nije istina da ništa nemaš. imaš sebe, jedino “što” ćeš ikada zbilja posjedovati i od te loptice glinamola imaš slobodu učiniti što želiš… nekada nas zapadnu čudna stanja svijesti, ali vjerujem da smo sami odgovorni za sebe i da imamo potpunu slobodu osjećati se kako god želimo. hvala ti na komentaru, i razumijevanju, iako ja ne mislim da ništa nemam.

Odgovori

Subscribe without commenting