[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne, nemoj da te kradu,
oni što ni sebe nisu pronašli,
ne, nemoj da te zapletu,
oni što ni sebe ne umiju da otpletu.

I sad dok stojiš,
Tu na ivici,
ponora i vječnosti,
možeš i da letiš i da padneš,
ali znaj,
sa mjesta se nećeš pomaći.

Jurili su kroz povijest,
i čete i sami junaci,
dok su gledali u zvijezde,
padali su u ponor,
kao godine neposlušni đaci.

Znaš i kuće su u pjesku gradili,
i znali su da će im sve more odnjeti,
i znali su sve,
al su ipak gradili.

Dok struje kroz tebe prolaze,
nemoj se dati,
nemoj poteći,
nemoj se potepsti,
ostani,
samo ostani,
i postani.

Vječnost je davno svu istinu svijetu rekla,
ali đabe im sve,
ljudi ne znaju da čitaju slova,
ni da vide i čuju bolove,
možeš da im pričaš,
ali đabe im sve oni ne razumiju,
dok na sebi ne osjete.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Odgovori

Subscribe without commenting