[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

rado bih u samocu

ali ne stizem

okrijepio bih ovo tijelo tisinom

kapima kise

sustanjem lisca

prvim letom malih lastavica

ali ne ide

ovo more kojim plovim

kao starac u novom gradu

bojazljivo podrhtava

sve sto mi nudi su luke

u kojima spava vjetar

arogantan

i za svoju dusu prilicno spretan

moje samoce su varljive

kao zubi kvarljive

nema vise vremena

sve je moje tudje

svaki gutljaj soka od tisine

ispiju sumnje

cesto me prekine glas

slucajnog prolaznika

vrati me u stvarnost

onu sto nosi strah

onda grdim sebe

nekad sam mogao duze

roniti na dah

sve je moje njihovo

okitio sam dane brigom

u kavezu tmine

u pauzi ratova

kad napolju sijeva

nijemo posmatram ljude

spremne protresti jabuke s drveta

sa kojih su jeli adam i eva

Posted by plavivitez

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting