[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Plavetnilo neba sad prazninom plače,

kao dijete,

Presahla rijeka ostavi samo mulj koji tjera šetače,

džepova punih sjete.

Neko je, možda nenamjerno, ubio pticu,

samo mrlja ostala na cesti.

Kako se živim zvati a ne nositi bol na licu,

ruke plavetnilu hrle, neće prazninu sresti.

Neko je, na mome nebu, ubio pticu,

samo još misli pune straha lete.

I sve zapisujem na jednu razglednicu,

suzama, baš kao dijete.

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim…Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Odgovori

Subscribe without commenting