[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

I dok su me prvi put gledali,
zvali su me imenom,
jer nisu znali moje ime,
dirali su me prstima,
jer nisu znali dirati srcem.

I poslje kad su u meni vidjeli,
samo ono što su mogli da očima vide,
mrzili su me, tako jako, tako žustro,
ali mene to boljelo nije,
jer me nisu mrzili dušom,
oni nemaju duše.

Vidjeli su,
ali su bili slijepi,
mržnjom su tjerali strah od sebe,
bojali su me se,
jer nisam bio kao oni,
a oni nikad nisu ni pomislili,
da nešto drugačije može i da postoji.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Ova objava ima 3 komentara

  1. Ljudi imaju taj urezani običaj mrziti i odbacivati sve ono što u njihovim očima nije onako kako po njihovom mišljenju bi trebalo biti.
    Sviđa mi se pjesma. 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting