[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Duge su noći moje
na morskim hridima,
vjetrovima nosili sanje moje…
mjesec je srebrom prekrio more i otoke
a vrijeme tako brzo prolazi
mijenjao se noć i dan vrtoglavo,
jesen odlazi, zima stiže…
ostale su nedovršene moje stranice poezije
u proljeću prošlom
koje sam za tebe ljubljena pisao…
molim te mjeseče stani,
vrati mi vrijeme mog života prošlog
da osjetim toplinu proljetne duše
tamo gdje su ostali
moji stihovi i slike u svitanju jutra,
skriveni u beskrajnoj dubini mojih misli…
sjećam se jeseni, šuštalo je žuto lišće
zima je jugom morskim oblucima
obalne šetnice zasula,
bura je kidala nježne grane smokve
suha kora masline molila je more
da joj vida rane slanošću svojom…
i sve je u trenu prošlo,
proljeće novo stiglo a ja nisam
dotaknuo pupoljke bajama,
bijele latice cvijeta vjetar je već odnio…
gledam more i ribare
lica im zabrinuta, galebi krikom odlaze
u zaklon kamenih hridi…
zima na izmaku, proljeće stiže
ispisujem stranice dok vrijeme stoji
u izgubljenoj dimenziji svjetlosnog trenutka,
tvoje lice sjajno mom srcu godi
hvala ti mjeseče na svoj toj dobroti…

 

 

Posted by dinko1941

Slikar sam umjetničkih slika u raznim tehnikama i pišem poeziju

This article has 14 comments

  1. Prekrasno i dirljivo snoviđenje.More i pejzaž mediterana postali su sastavni dio autora, a godine prolaze. Smjenjuju se godišnja doba, a njezino lice i dalje sjaji iz izgubljene dimenzije. Sjajno, Dinko. Sunčani za tebe.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting