[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Oprosti mi.
Nisam te znao prepoznati.
Nisam te bio u stanju spoznati.
Zarezala si moju samoću
… poput noža.
Razlomila poput stakla
kada si me dušom svojom takla,
šutio sam…
Skrivao sam svoje suze,
srce što se kida.
Ljubav što te grli,
zagrljaj što hrli
da te ne pusti…nikada…
Na skeletima moje samoće
ne mogah graditi sutra
i pustio sam te da odeš.

Još se sjećam toga jutra.
Miris neostvarenih snova
jabuke, cimeta na stolu,
miris kuhanog vina.
Tvoja toplina.
Odnijela si sve u trošnim koferima
od stalnoga puta izlizanim.
Ni tužna niti ljuta.
Naprosto si zatvorila umorno vrata
da se više nikada ne vratiš.

Još i danas pitam se
gdje si sada?
Da li bi ti značile moje riječi
što sam ti odavno trebao reći?
Da li ti znači moje neizgovoreno:
Volim te?

Stojim sada sam pred novim zimama
što me šibaju vjetrom prohujalih godina.
Tražim te,
u kišnim kapima,
u snenim gudurama sjećanja,
na injem posutim stazama.
Tražim tvoj dah na prozoru,
odraz tvoj u lokvama
na umornim cestama moga života.
Sve riječi, što ti nisam znao reći,
povjerio sam vjetru
Neka te nađe i neka ti kaže
Kroz tugu i sjetu mojih obećanja.
Ti negdje dišeš li,
I znači li ti išta što nakon mnogih godina šutnnje
riječi meke i plahe
tebi neizrečene
od tebe otete,
ali tebi posvećene,
volim te….

Autor Lirana

Odgovori

Subscribe without commenting