[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Riječi

koje nismo izgovorili

prosule su se i kao zvončići

odzvanjaju pločnicima

Slovo po slovo sakupljam ih

i nižem ogrlicu

koju si nosila oko vrata

one večeri

kad je samo kiša

znala naše namjere

Nisi daleko

tu si negdje

u predvečerje ljubavi

lutaš pokislim prostranstvima

Otimaš vjetru

osjećaj slobode

izbjegavaš zvijezde padalice

i tople sobe

u kojima bi se moglo pronaći

vrijeme mladosti

i zaboravljeni refreni

koje si učila na pamet

Dodirne me nekad

ta neodsvirana muzika

i želim vjerovati

da si se oslobodila nemirnih misli

i da izgledaš sretno

jer sad si velika djevojčica

koja može sama da putuje

do starog drveta

na ničijoj zemlji

gdje nikad nismo bili

a u čijoj krošnji trepere

neizgovorene riječi

Autor Sumiko

Ova objava ima 11 komentara

  1. “Riječi

    koje nismo izgovorili

    prosule su se i kao zvončići

    odzvanjaju pločnicima”…
    Najradje bih izdvojila svaki stih posebno jer svaki je toliko divan…dirljiv…vrhunski!
    Topao pozdrav dragi Sumiko!

  2. i da izgledaš sretno
    jer sad si velika djevojčica
    koja može sama da putuje
    do starog drveta
    na ničijoj zemlji
    gdje nikad nismo bili
    a u čijoj krošnji trepere
    neizgovorene riječi

    lijepa pjesma
    noć
    sfd

Odgovori

Subscribe without commenting