[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Negdje u meni kroz nanose tuge
proviruju latice uvelog cvijeća
zimske su noći hladne i duge
u njima drhti tek plamen svijeća.

Tako sam sam i prepun jeze
ko ranjena zvijer sam u četiri zida
kroz mutna se okna naziru breze
bijele im grane klonu od stida.

Ne dozivam, ne molim, šutim
dobro se osjećam u umu što ludi
katkad u zori sjenu ti slutim
i nemoćan padam na vrele ti grudi.

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 13 komentara

  1. Atmosfera pjesme podsjeća me na Vidrićev Pejzaž II iako se i slika i izraz razlikuju.Stih i dvostruka rima su savršeni.
    “Zdravstvuj!” – i smijeh se pronije.
    Il prosu se šaka pijeska?
    Ja ne znam.– Na mokrih stazah
    Tiha se voda ljeska….

    Vidrić
    Veliki pozdrav!:)

  2. Ne dozivam, ne molim, šutim
    dobro se osjećam u umu što ludi
    katkad u zori sjenu ti slutim
    i nemoćan padam na vrele ti grudi

    meni baš dobra pjesma a posebno ova strofa
    jutro
    sfd

Odgovori

Subscribe without commenting