[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Noci od mjeseca užaren dah ,

svjetli zvjezdama lutajućim staze

i hladnom snagom okiva zime

ljubavi sunca gladne travke,

što uprkos magičnom

sijaju bojom noći

u mraza bunde obučene hladne.

 

I glas mi zadrhti od neznanog

dok osmjeh pitanju tražim,

čemu sve,

kad i suviše bića malo

saznanju da postoji nije svjesno.

 

Okrenem tiho se, u meni krivcu

za podaren tren samotne noći,

zahvalim bolom, jer nisi tu

a ipak, ja ipak moram poci.

 

 

 

 

 

 

Autor ss

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting