Nedostaješ…
Volim…
Volim dane koje smo provodili skupa,
sate, minute.
Volim način na koji si mi
stavljao osmijeh na lice.
Volim tvoje misteriozne oči
bez kojih ni trenutak nisam mogla.
I još uvijek ne mogu.
Volim one zagrljaje, jake, iskrene,
u kojima sam se topila.
Volim tvoj glas
koji me uvijek znao smiriti, utješiti.
Volim tvoje ruke
koje su me od svega štitile.
Volim naša buđenja,
poljupce, nježnosti
kakve još niko nije
i neće imati.
Volim tebe,
kakav si bio i kakav jesi.
Volim te i u najboljem
i najgorem izdanju.
U svakom sam uz tebe.
Volim sebe,
kakva sam bila pored tebe.
Ne volim
što smo na tako
okrutan način rastavljeni.
Ne volim što mnogi sada
uživaju u našoj nesreći.
Ne volim što je sve tako crno,
bez smisla.
Ne volim tvoja obećanja,
tvoje riječi
kojih se nisi držao do kraja.
Ne volim
što su ti odjednom svi drugi
važniji od nas samih.
Sve smo dali za ovo,
uložila sam sve što sam mogla
i nimalo mi nije žao.
Sve bih ponovila.
Kad bih samo mogla.
Tuga mi je postala
najbolja drugarica.
Voljela bih da ju otjeraš,
da nestane.
Sve smo mogli skupa,
i još uvijek bi mogli
da nije tog prokletog ponosa i inata.
Eh, da bar ne postoje.
Ali eto,
živim dalje.
Kao biljka,
ali živim.
Na životu me održavaju
sjećanja.
Na tebe, na nas,
i na sve što smo ikad
imali.
Gdje god da krenem
sa sobom nosim veliku
kutiju svih naših uspomena.
Može u nju još njih stati.
Ko zna?
Možda se stvari kad – tad promijene.
Na bolje.
Možda nas sudbina opet spoji.
Ipak, ovakva ljubav dešava se
samo jednom u životu.
Ovako se voli
samo jednom u životu.
A do tad…
ja ću i dalje živjeti i hodati
sa svojom kutijom uspomena.
Volim-ne volim…malo si “rastegla” pjesmu ali meni se ipak dopala!Mozda zato sto je iz zivota i sto iskreno zvuci.
Lijep pozdrav!
Da, imaš pravo, svjesna sam toga. :) Ali kada me svi ti osjećaji obuzmu ne mogu da stanem, samo ide i ide… :) Hvala ti, pozdrav!