Nedostaješ mi
Razum mi urla i zaglušujućom bukom u mojoj glavi pokušava da odagna misli
Mišići mi se grče kao na samrtnom ropcu, kao da umirem a živim,letim a padam
Svake sekunde, minuta, časa, sa svakim otkucajem srca
Osećam te u svakoj pori svoga bića u svakom kutu lude glave se kriješ
Borim se , tražim izlaz, svetlo na kraju tunela, znak
Ubrzano dišem, svaki moj uzdah treperi u ritmu tvog imena
Svaki zvuk moga grada mi šapuće usnama tvojim
Na trenutak kad utihne buka kad se smirim, dodjem sebi
Pokušam da se nasmejem, da izadjem van, da oteram maglu što moja čula muti
Oči vide ono što ne vide, prsti dodiruju vazduh umesto tvojih ruku
Na jarbolima se talasa tvoja crna kosa umesto zastava
I svaki moj uzdah i dalje treperi u ritmu tvoga imena
Nedostaješ mi
kako lijepo volis… beograd mora biti naklonjen takvoj ljubavi. odlicno preneseno. i sama pozelim i zazudim putovanja, skrivene daljine unutar svog sludjenog mikrokozmosa.
sorry, ovo je trebao biti komentar na ‘muzi’.ali potpuno razumijem i ove retke, i mucim se.