[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dal’ se briše stvarno svaki trag?
Tvoji koraci u snijegu?
Dal’ kiša spere sve ispisane
poruke.
sve vapaje duše
koja vapi da se vratiš?

Dal’ stvarno prestaje sve
čim nestane lik tvoj
u nekoj sablasnoj noći?
Dal’ te stvarno guta mrak?

Ostaje li samo bol?
Čime se liječi?

U meni još poigrava srce
kad pomislim vraćaš se…
Gledam niz ulicu,
i ponekad te stvarno ugledam.
Mlad si i nosiš jednu putnu torbu,
ideš prema meni žurno,
trčim ti u susret…
I sretna sam.
Samo za tebe znam.
Ti si moj tata.
Moja si ruka spasa.
Moj oslonac i snaga.

I kad mi u grlu stane knedla,
a oči se suzama natope,
shvatim..
Nema te.
Nisam više dijete.
Nisi više mlad.
Ne dolaziš,ne vraćaš se…
I nećeš.

 

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting