[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Utisnuo si mi žig,
pečat nasred čela.
Da možeš mirno spavati,
da ne mogu nigdje pobjeći,
zarobljena u vlastitoj nemoći.
Samo mi oči blješću
dok udaram glavom o zidove tame.
Više me nitko ne vidi.
U noći slušam krikove,
obilježenih žena.
Ne raspoznajem glasove,
pa niti svoj vlastiti.
Čuje se samo vapaj,
smjesa od krivnje, boli i
nemoći.
Od nekud smrde izudarana tjela.
Kao prijetnja,
tako bi mogla završiti
svaka od nas.
Stope uplašenih žena ne postoje,
one nigdje ne uspjevaju
ostaviti trag.
Budim se u bunilu,
pomislim tiho,
a mogu i tiše,
samo da te ne probudim.
Prisilim se i pogledam,
lice ti u spokoju.
A ja,
u strahu tišine,
smišljam gdje ću,
smišljam kada ću,
smišljam kako pobjeći,
vlastitoj nemoći.

Posted by Robin

This article has 11 comments

  1. “Stope uplašenih žena ne postoje,
    one nigdje ne uspjevaju
    ostaviti trag.”
    Nažalost, to je istina koja se događa i prečesto. Pjesma je snažna i potiče na razmišljanje. 🙂

  2. Teško mi je da nađem odgovarajuće riječi,kojima bih ti rekla koliko sam oduševljena tvojim pjesmama.Pišem ti komentar ovdje,ali to jednako vrijedi i za sve ostale pjesme,ispod kojih nisam napisala svoje mišljenje.Dajem ti podršku,i zaslužuješ svaku pohvalu.Veliki pozdrav.:)

    • Ne znam je li bitno, nisam ta žena, ali nažalost takve situacije postoje, a ja često imam potrebu pisati o događajuima, situacijama koje me dirnu,o kojima razmišljam…pozz

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting