[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 Nebo je umrljana paleta
tonova sivih.

Sa nje se cijedi, vodom razrijeđena,
Crna
i kap po kap
muti mi pučinu ispod sebe.

Namreškanu.
Zabrinutu.

Nema tebe.

Kap po kap, crnilo se prelijeva i u moje oči.
Gledam bove:
val ih guta.

 Nećeš doći. 

Kad bih mogla oprati lice
suzama,
kad bih znala okrenut se i otići
možda…

Možda, bilo bi mi lakše,
ali kist u tvojoj je ruci
pa te molim, 

iz znatiželje barem,
barem iz inata,

 povuci njime preko ove sive
bojom krvi, bojom sunca! 

Učini da opet srce mi zakuca.

Posted by Dorotea Pernjak

Od djetinjstva piše. U Otvorenom prostoru razotkrivena 2003.godine. Usnula i vratila se običnom životu na neko vrijeme. Zaboravila lozinke. Passworde.Skoro i pravo ime. Snila i pisala potajno. Odlučila se opet vratiti...potraga nije završila...

This article has 5 comments

  1. Hvala, Duško, hvala Malena…toliko čekanja…valja se nadati, kako kaže Pizza Majstor, možda se ipak umori 🙂

    Lijepo vas pozdravljam i želim vam svima laku noć 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting