[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Moja je kotlina svjetlucava i budna,
moje svjetlo bliješti kao bezbroj luči,
one tu caruju jer tama je tako oskudna,
a svjetlost je zalila tu svu dolinu žuči

što se preko dana ispod sunca jače prži.
Noćna svjetlost grije me drugačije i bolje
jer sad ima mjesta, svježi zrak se drži,
napučena mjesta sad su uspavano polje.

Vjetrovi sa sjevera padaju niz litice
s kojih nazire se sjaj u starom kamenju
i svjetlucavi odrazi svake male ivice
ukazuju se kao obrisi po znamenju,

a na stijeni titra sjena kotlinskoga raslinja.
Pojedine luči bliješte, a neke su tamnije,
igra svjetla beskonačna kao jedan plamen tinja
dok s najvišeg vrha svijetli najzamamnije

svjetlost Božjih stupova na nebeskom hramu
što se jače još od rijetkih zvijezda sjaji.
Uskoro će pasti mjesečina sva na tamu,
znam da bljeskat će se sve što još se taji.

U noć pobjegle su zvijeri, lutalice, tati,
ali skloništa od tame postat će im zamka.
I ja sebe moram izbjeglicom zvati
što se budi noću kad je sva sparina tanka.

I kad mjesečina hladna u sve kute prodre,
protrčat će lutalice, gmazi, tražeći mrak.
Iznad onih stupova vidjet će se mrlje modre
koje stvara Božji naum kao svježi zrak.

Takvih se trenutaka budi sasvim novi dan
kakvog nikad nije bilo nikad prije.
Ledena će kotlina svima dati pravednički san
tek pred jutro kojeg nikad bilo nije.

Na nebeskim stupovima sunce će zacakliti
najveće na svijetu svjetlo za noći i dane.
Nitko više tad se neće stići sakriti,
usnula će tama sva ispariti kad svane.
‎utorak, ‎18. ‎srpnja ‎2017. 00:38:29

 

Odgovori

Subscribe without commenting