[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne volim jesen, doba umiranja,

tada duša o stradanju sanja,

srce se povuče u neke tamne odaje,

oko duboku tugu odaje…

 

Ne volim jesen, njene žute kose,

tada patnje nekud misli nose,

prokrvare slabo zacjeljene rane,

suza kao olovo teška, nece da stane…

 

Ne volim jesen, sanjivo joj lice,

iz njenog zagrljaja bježe i ptice,

od tužne melodije priroda blijedi,

kao i ja, stari, naglo sjedi…

 

Ne volim jesen, to varljivo biće,

opija čula, kao otrovno piće,

sve oaze u pustinje pretvara,

ponore zla, dorirom otvara…

 

Ne volim te dzelatu, neduznog svijeta,

ubico radosti, nevinog smjeha,

ne volim te, na njega sjećaš me,

svaki put iznova, duša umire…

 

Ne volim te, sa tobom otišao je,

ti si opet tu, a on ko zna gdje,

njegove korake u odlasku još čujem,

pusti da Vas skupa odbolujem…

 

Posted by Ivanica

This article has 3 comments

Odgovori

Subscribe without commenting