[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne volim jutarnja buđenja,
Kada shvatim da pored mene
Leži grozna prijateljica tišina
I odzvanjaju suze što bezobrazno teku.

Ne volim večernje šetnje,
Kada gledam kako pored mene
Samo prazna lica prolaze,
A na njima samo one iste oči vidim.

Ne volim stihove pisati,
Kada čujem da pored mene
Gorka sjećanja pjevaju pjesmu.
Staru pjesmu davno pjevanu, a zagubljenu.

Ne volim klupe stare,
Kada tamo pored mene
Sjedi samo hladna samoća
Trgajući s mene zadnje niti radosti.

Ne volim bajke prekrasne,
Kada me podsjete, uz sjetu,
Kako naša ljubav nesuđena
Onaj sretan kraj nije imala.

Ne volim balade tugujuće,
Kada zvukovi strašne agonije
Putuju sržima moga bića
Pobuđujući opet staru bol.

I ne volim, baš ne volim,
Kada načujem slučajno ime jedno,
Tada mi baš nekako i nije svejedno.
I tada me zagrli tuga, tada me poljubi bol.

Ali ono što nekako najviše ne volim
Kada se sjetim što je ostalo od toga
Srce slomljeno i mrtvo od onda
U grobu očaja jedva nekako, ipak, zakuca.
na početku.

Posted by Dessarii Lennia

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting