[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U haljinici ljetnoj…
Plavokosa,
Lakonoga,
Nečujna,
Bosa…

Nasmiješena, mirisava,
Pod mjesečinom…

Došetala si nevidljiva i tiha,
Sjenovitom stranom…
Prašnjavom cestom kroz selo…
Pokraj niza kuća,
Do kolibice stare.

Čekao sam te tamo.

Pošli smo zagrljeni dalje,
Kroz rosnu travu,
Do jezerca malog,
Uz miris mente i cvrčaka poj.

Na mirnoj vodi,
Ogledao se Mjesec.

Kratko prije zore,
Morala si nazad.

Prepun tvojih čari,
Otpratih te sretan,
Sve do vaše kuće.

I više nismo…
Ne, stvarno nismo
Viđali se mi.

Slučaj je tako htio.

Gledam te danas kako:

U haljinici ljetnoj…
Plavokosa,
Lakonoga,
Nečujna,
Bosa…

Zalijevaš ruže u vašem vrtu.

Prolazim, a ti me ni ne vidiš.

Ne pozdravljaš me više
Na nedjeljnoj misi.
Sve je drukčije, nisam više sam,
Al’ izgledom ti se promijenila nisi.

Autor vedjak

Ova objava ima 2 komentara

  1. Kako divno i nježno ispričana jedna tužna priča…Fascinira me kad netko može iznijeti tugu u stihu ali bez i jedne jedine tuge ispisane riječima…a osjeti se svakim stihom,dotiče se svake riječi..prelijepo!
    Ugodan dan i neka je s osmjehom 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting