[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zašto sam kriva, moj dragi, jaki Bože?

Zašto ti vijekom to pitanje postavljam

kad znam da se oko mene jezici glože

makar ih često u Tebi zaboravljam?

 

Zašto nam daješ, Isuse Kriste, Gospodine,

taj križ najteži, križ samo za slavne,

za svete i vjerne ljude i godine?

Da li to znači čuvati korijene pradavne

 

koji sasvim sigurno u zemlju rastu,

koji kamenje krša na daleko probijaju

kako bi izbili svaku novu kastu

prelijepa cvijeća i sjemenki što ne klijaju;

 

svako sjeme im zatireš uz naše teške muke,

borba se vodi kao okršaj prsa o prsa

u dnu zemlje do koje ne dopiru te krive nauke

jer uvijek si tu kao Gospodar krša

 

kojemu se je bezizgledno uopće suprotstavljati

jer Ti si Život, a daješ ga uporno samo meni.

Daješ mi život s kojim bi se drugi zabavljati;

pozoveš me imenom i samo govoriš “kreni”.

 

Daješ mi samo život muke, krvi, znoja i suza,

daješ mi neostvarene mogućnosti, a kvalitetu

jer ne može svatko klijati duhom bez uza,

jer ne može nitko drugi na ovome svijetu

 

mojoj odanoj Ti ljubavi izmjeriti gabarite,

niti sasjeći strašnom materijom i kemijom

one duhovne veze u narodu skrite;

nitko se drugi ne može hvaliti takvom premijom.

 

Duboko u ovoj krševitoj zemlji i zemlji ploda

raste bez sunca sve ono što od Tebe živi,

što se od Tebe rađa, a ne od zemaljskoga roda.

Od Tebe nastadoh i svatko me krivi.

 

Zato je ova zemlja lijepa kao dijamant čisti

jer Duh se moj kroz nju očituje,

kvaliteta što izvire kroz vodopad bistri,

ljubav naša koju i gluhi čuje.

 

Zato je ova zemlja vječna u nizu

jer hrani se i napaja Tvojom Krvlju,

Tvojim Tijelom i rana je na križu;

ona je Tvoja Žrtva na ognjenom drvlju.

18.06.2016. 07:50

 

Odgovori

Subscribe without commenting