[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Osluskujem dodire usana tvojih,

nisu vise slatke kao divlje jagode,

nisu ni oci bistre kao onaj planinski

izvor na kojem smo umivali buducnost.

Cujem…cujem da si se budio sa novim

snom u kojem si me sakrio,

sakrio u kutiju lakog zaborava.

A pitanje je… ko ce lako da zaboravi?!

Niko ne zaboravlja,niko ne oprasta(to je samo varka).

Pocinje da mirise na jorgovane,

pocinje da mirise na rastanak.

Dzaba ja pisem pjesme,dzaba je tvoja ruka

u mojoj ,sve je prosto kad se ne osjeca…

i sve tako lahko utrni.

Taj dan sto dolazi,to sutra,to je uzareno kamenje

izmedju ljudi koje je stigla ravndusnost.

Nikad nismo bili dobri,nikad nismo bili losi,

bili smo samo mi.

Ljudi koji nisu jedno za drugo,jedno pored drugog ,

koji imaju ratove u sebi,a  kilometre izmedju sebe.

I opet dzaba ja pricam i psujem u sebi ,

jer miris jorgovana nece dopustiti da pogledamo

na pocetak,na ono sto  nekada ,sada,vrijedi.

I dok bacas na mene saputanja divljih jagoda,

vec vidim kako odlazim.

Autor Nermina

Ova objava ima 2 komentara

  1. Pomalo gorko ..ali i pomalo ravnodušno…kad nešto postane više navika nego ljubav…
    Prelijepo ispisan odlazak.Osobno me jako dirnula ova pjesma.Posebno ovi stihovi:
    “Dzaba ja pisem pjesme,dzaba je tvoja ruka

    u mojoj ,sve je prosto kad se ne osjeca…”
    Dugo te nije bilo ovdje…morala sam se podsjetiti kad sam te posljednji put čitala…prije skoro godine dana.
    Lijep pozdrav draga Nermina!:)

Odgovori

Subscribe without commenting